Napokon je došlo vrijeme da vam predstavimo određene tehničke detalje o dugo najavljivanim Intelovim Pentium 4 procesorima sa Prescott jezgrom. Naime NDA (Non Disclosure Agreement) koji smo imali sa Intelom istekao je prije nekoliko sati tako da članak koji čitate napokon može u opticaj. Spasonosno ako se nas pita budući da informacije imamo već neko vrijeme, a kako smo lajavi po prirodi "predizborna šutnja" nam je doista teško pala. No dosta žalopojki, vas sigurno više zanima na što na kraju liči taj Prescott.

Kao što vjerojatno većina vas zna, Pentium 4 baziran na Prescott jezgri prvi je Intelov procesor baziran na komercijalnoj 90 nanometarskoj tehnologiji proizvodnje procesora. Za izradu procesora sa tako malim tranzistorima smanjena je tehnologija litografije odnosno način fokusiranja UV svjetla kojim se na silicijskom wafferu izrađuju komponente. Tako je pri izradi starih 130 nanometarskih jezgri korištena litografija od 248 nanometara dok su nove jezgre Prescott izrađene pomoću 193 nanometarske litografije. Ovo nije jedina isključivo hardverska novotarija koja je korištena na novim procesorima. U prvom redu tu je dodatni sloj bakrenih intekonekcija - na Northwoodu ih je bilo 6, a na Prescottu ih je 7. Nadalje, na Prescottu se koristi poboljšana izolacija na bakrenim vodovima - Low k CDO materijal za razliku od Low k SIOF materijala na Northwoodu. Promjenjena je i vrsta silicida koji se nalazi iznad kontrolnih elektroda u tranzistorima - sada se u spoju sa silicijem koristi nikal umjesto kobalta. Zadnja i najvažnija novost je korištenje strained (rastegnutog) silicija kao vodljivog materijala između dopiranih dijelova tranzitora. Kod rastegnutog silicija razmak između atoma je veći nego kod konvencijalnog silicija tako električna struja kroz njega lakše prolazi. Zbog toga su tranzistori "mobilniji", a to znači i da sami procesori mogu doseći više taktove. Naravno, budući da je smanjena veličina tranzistora, smanjena je veličina ćelija SRAM memorije (SRAM memorija koristi se za cache na procesoru). Površina ćelija smanjena je sa 2 µm² na 1.15 µm².

Kao što vidimo tehnologija izrade tranzistora lijepo je uznapredovala. No mi PC Ekspertovci ne možemo mirno spavati ako ne udjelimo par zasluženih sarkastičnih komentara. Intel je jako velika trrtka koja ima izuzetno velike resurse. Žalosno što sa svim tim novcem i dalje guraju pomalo promašenu NetBurst arhitekturu na kojoj su bazirani svi Pentium 4 procesori. Ovakav brutalni pristup sa neprekidnim megalomanskim povećavanjem takta procesora ne ide u prilog tvrtki koja je uvijek bila velik inovator u silicijskoj industriji. Zadnji smo put vidjeli rezultate ovakvog pristupa kod Pentium 4 Extreme Edition procesora. Extreme Edition zasnovan je na hibridu klasične Northwood i serverske Gallatin jezgre te ima 2 MB Level 3 cache memorije, a Intel ga je izdao kako bi konkurirao AMD-ovim Athlonima 64 FX. Zbog svoje arhitekture odnosno visokih troškova proizvodnje Extreme Edition je u odnosu na Athlon 64 FX inferioran procesor. Zna baratati samo sa 32 bitnim kodom, u dosta važnih aplikacija ima slabije performanse i što je najvažnije, osjetno je skuplji od AMD-ovog FX-a.

Intel prelazi gigahercne barijere kao da ne postoji sutra, ali takav je tempo vrlo teško održati. Svaka im čast na novim tehnologijama i trudu na smanjivanju proizvodnog procesa, ali naše je mišljenje da bi ulaganje u istraživanje nove interne arhitekture, odnosno odmak od NetBursta, donio puno veći napredak nego ovakvo korištenje financijskih i inženjerskih resursa za zadovoljavanje marketinških zahtjeva. Na što mislimo? Opće je poznato da će laik uvijek odabrati proizvod koji ima zvučnije ime. Intel je sa famoznim gigahercom ubrao gomilu love, a pristup zasigurno neće mijenjati u budućnosti osim ako ih sama fizika ne natjera na to. S druge strane, bilo bi istinu zanimljivo vidjeti što bi Intelovi inženjeri iskemijali kad bi imali slobodne ruke pri dizajniranju procesora.