Na put za Dresden krenuli smo sa zagrebačkog aerodroma Pleso, malenim mlažnjakom Eurowingsa. Nakon otprilike sat vremena letenja stigli smo do naše prve stanice, aerodroma u Münchenu koji nas je zadivio svojom veličinom. Naš aerodrom Pleso se u usporedbi s Münchenskim aerdromom čini kao aerodrom za poljsko zrakoplovstvo (zaprašivanje usjeva i slični zadaci), no tome se ne treba čuditi budući da se radi o jednom od najvećih njemačkih tranzitnih aerodroma. Još jedan detalj koji bi voljeli spomenuti s Münchenskog aerodroma su autobusi pogonjeni vodikom. O ovakvim smo projektima dosad samo slušali i drago nam je da ih netko zaista koristi u praksi.
Naše prijevozno sredstvo na pisti aerodroma Pleso
Nakon otprilike pola sata, ponovo smo se našli u malenom mlažnjaku čije je odredište ovaj put bio Dresden. Za razliku od leta do Münchena, let Dresdena nije bio toliko ugodan za živce autora ovih redaka budući da je u Dresdenu padao snijeg i vidljivost je bila vrlo niska. Rezultat ovakvih vremenskih prilika je sletanje na bazi podataka koji su pilotu davali isključivo instrumenti. Vjerujte da je prilično negodno znati da unutar par minuta zrakoplov treba sletjeti, a jedino što se kroz prozor vidi je gusta bjelina. S druge strane, vjerujemo da pilota niska vidljivost nije nimalo zabrinjavala (navodno je prilično česta za Dresdenski aerodrom) pa smo uskoro ponovo dobili priliku zagrliti majčicu Zemlju.
Pogled iz zraka na neki njemački grad
Dresden je za vrijeme hladnog rata bio dio istočno bloka kao jedan od gradova DR Njemačke. Čak i sada, nakon toliko vremena, utjecaj komunizma (uvjetno rečeno…bolje reći sovjetskog utjecaja) jasno je vidljiv. U gradu je moguće vidjeti mnogo monolitnih zgrada tzv. spavaonica koje su tako česte građene u socijalističkim/komunističkim državama. Još jedna stvar koja nas je podsjetila na stanje u ovom gradu prije skoro dva desetljeća jesu tramvaji. Naime, uz moderne niskopodne tramvaje još uvijek moguće vidjeti stare češke (pretpostavljamo da jesu češki) trbušaste modele koji su još uvijek česti na zagrebačkim ulicama.
Uz ostavštinu doba hladnog rata, grad je prepun starijih spomenika i građevina. Stara gradska jezgra danas doživljava turistički boom, premda još uvijek nije obnovljena do te mjere kakvu bismo očekivali od Njemaca. Večernju šetnju ulicama stare Dresdenske jezgre autor ovih redaka doživio je dosta spookie (neki bi rekli i romantično). Kombinacija puste ulice, snijega i zlokobnih monumentalnih građevina stvorila je scenu kao iz kakvog filma ili priče o vampirima. Graktanje vrana na nebu iznad je samo bila završna kap u cijelom ugođaju.
Ulaz u Dresdenski Hilton smješten u staroj gradskoj jezgri
S druge strane, ono što nas je vratilo u stvarnost bila je potraga za restoranom. Od šest grupica ljudi kojima smo prišli kako bi se raspitali o lokaciji restorana u kojem je bila dogovorena večera, samo smo u dva slučaja uspjeli naletiti na stanovnike Dresdena, sve ostalo su bili turisti (posebno mnogo ima Japanaca).
Prije nego što se bacimo na pregled posjeta samom FAB-u, moramo spomenuti još jednu zgodu. Naime, AMD je za novinare osigurao smještaj u Dresdensko hotelu Hilton. Ono što je zanimljivo u cijeloj stvari je cijena pristupa Internetu. Da, cijeli je hotel pokriven WLAN-om, ali cijena pristupa nije uključena u cijenu hotelske sobe. Dakako, pristup je moguće kupiti online, no cijena je enormna – 11 eura za dvosatni pristup s limitom od 150MB ili 22 eura za cijelodnevni pristup s ograničenjem na 400MB (postoji i cijena za cijeli tjedan, no zaboravili smo točne specifikacije).
