Električna energija koju mrežna kartica „oblikuje“ i usmjeri na antenski izlaz se preko antene pretvara u elektromagnetsko zračenje i odašilje u prostor oko antene. Karakteristike tog zračenja snažno ovise o osobinama antene koja može uvelike utjecati na prostornu distribuciju energije. Drugim riječima jedan te isti izlaz radio uređaja se može promjenom antene toliko izmijeniti da se prijam i odašiljanje signala drastično promijeni na bolje ili na gore. U upotrebi razlikujemo dva glavna tipa antena, usmjerene i neusmjerene antene, također znane i kao omni-direkcionalne. Usmjerene antene zračenje usmjeravaju na takav način da je on snažniji u određenom smjeru u odnosu na ostale ali određena količina energije se svejedno odašilje i u ostalim smjerovima. Neusmjerene antene oblikuju signal na takav način da se on ravnomjerno prostire u svim horizontalnim smjerovima dok je prostor iznad i ispod antene slabo ili uopće nije pokriven.

Različita prostorna distribucija elektromagnetnog zračenja. S lijeve strane je neusmjerena antena dok je desno usmjerena panel antena (gledano sa strane).

Uz neke opće karakteristike antene poput načina izvedbe najvažniji podaci o anteni su njezino „pojačanje“ signala u decibelima i širina pokrivenog kuta u stupnjevima. Antena postiže pojačanje signala tako da mijenja oblik ravnomjerno raspoređenog snopa zračenja u oblik koji se jače prostire u određenom smjeru. Što znači da se ukupna količina energije koja se zraci ne mijenja već se mijenja samo njezina prostorna koncentracija. Ukoliko je za neku antenu navedeno pojačanje od na primjer 3 dBi to znači da ona u odnosu na izotropnu antenu (antenu koja zrači jednako u svim smjerovima) postiže 3 dB snažniji signal u smjeru zračenja. Iskazano pojačanje signala se odnosi fokusiranje odaslanog i primljenog signala. Među različitim izvedbama usmjerenih antena česte su izvedbe koje koriste neku vrstu reflektora koji energiju obične antene odbijaju i fokusiraju u određenom smjeru. Takve antene su popularne kod kućnih korisnika jer nude snažno fokusiranje signala a moguće ih je napraviti u kućnoj radinosti prema lako dostupnim instrukcijama s interneta.

Različita prostorna distribucija signala različitih frekvencija na istoj anteni.

MIMO i oblikovanje signala

Tehnologija višestrukih ulaza i višestrukih izlaza (Multiple Input Multiple Output) koristi više antena za odašiljanje signala i više antena za primanje signala kako bi poboljšala kvalitetu komunikacije. Ova tehnologija je vrlo zanimljiva jer omogućava povećanje količine prenesenih podataka i ostvarivi domet bez povećanja širine kanala ili snage odašiljača. Povećanje količine prenesenih podataka postiže se tehnologijom prostornog multipleksiranja u kojoj se jedan niz podataka podijeli na više manjih nizova pa se pošalje istovremeno preko nekoliko različitih antena na istom kanalu.

Primatelj prima više različitih prostornih nizova koji svaki nosi poseban niz podataka.

Ako je primatelj signala sposoban razlučiti prostorni „potpis“ (zapravo prostorne karakteristike signala pojedine antene) tada može razlučiti i pojedine nizove jedne od drugih. Kod upotrebe prostornog multipleksiranja limitirajući faktor je broj antena bilo kod odašiljača/prijamnika pa je broj različitih prostornih signala ograničen na najmanji broj antena koje posjeduje jedan ili drugi (ili manje, ovisno o opremi). Bitan faktor na koji se mora obratiti pozornost kod kupnje novih uređaja je koliko koriste antena za slanje i primanje podataka. Mnogi uređaji koriste različiti broj antena za slanje i primanje a broj fizički prisutnih antena ne garantira da se sve koriste u svim slučajevima već to ovisi od uređaja do uređaja. Za očekivati je da će uređaji koji koriste više antena bolje iskoristiti veći broj prostornih nizova. Kod uređaja sa samo jednom antenom signal koji zbog reflektiranja od okoline putuje različitim putovima kako bi došao do prijamnika izgleda kao zakašnjela kopija signala i predstavlja neželjenu smetnju. Kod sustava sa više antena moguće je razlikovati ove kopije signala i iskoristiti ih kako bi se poslalo više podataka na istom kanalu. Kod opreme na n standardu također će se koristiti komplicirana tehnologija višeslojnog prostornog formiranja signala u kojem se putem odašiljanja signala preko više odašiljača u različitim intervalima, fazama ili amplitudama, postiže bolje oblikovanje signala i bolja recepcija kod prijamnika (ova tehnika nije uključena u draft 2.0) .

Manipuliranjem amplitudom i vremenom odašiljanja postiže se bolje formiranje signala na odredištu, ova opcija zahtjeva dobru koordinaciju odašiljača i prijemnika i nije uključena u 802.11n draft 2.0

U slučajevima kada je potrebno poslati više paketa za redom na isto odredište većina njihovih zaglavlja se ne razlikuje pa uređaj može spojiti nekoliko paketa i poslati ih jedan za drugim sa zajedničkim zaglavljem. Ova metoda zove se packet aggregation i povećava udio korisnih podataka u ukupnoj količini poslanih podataka. Pošto se većina ovih tehnologija oslanja na napredne tehnike formiranja signala uređaji mogu ispravno raditi samo ako se uspiju prilagoditi okruženju u kojem su postavljeni. Kako bi osigurala optimalan prijem oprema se mora prilagođavati paket po paket i stalno iznova ispitivati najbolji način komunikacije sa pojedinim uređajem.

Daje mogućnost spajanja nekoliko paketa za redom unutar zajedničkog zaglavlja i slanje blok potvrde za sve primljene terete.

Zaključak

Oprema rađena po 802.11n Draft 2.0 standardu nudi mnoga poboljšanja i ispravlja slabe točke prijašnjih tehnologija. Ona postiže zamjetan napredak na dva polja koja su najzanimljivija korisnicima a to su pouzdanost i brzina veze. Od poboljšanja će najviše profitirati korisnici kojima su prijašnje generacije uredaja imale premalu propusnost ili koji su opremu koristili na mjestima sa mnogo prepreka jer nova oprema radi vrlo dobro u uvjetima koji su do sada smatrani nepovoljnim po bežične lokalne mreže. Pošto će kvaliteta veze uvelike ovisiti o tome koliko će se dobro algoritmi u određenom chipsetu prilagoditi okolini u kojoj rade može se očekivati da će se oprema dosta razlikovati od proizvođača do proizvođača iako je rađena prema istom standardu. Kompatibilnost sa starijim uređajima je ugrađena u standard ali je za očekivati da će se stara i nova oprema ponekad nadmetati za isti kanal što bi moglo rezultirati slabijom kvalitetom komunikacije. Pošto su sigurnosne procedure preuzete sa prijašnjih standarda za očekivati je da će uređaji zadržati jednaku razinu sigurnosti, razinu koja će sve više biti stavljana na test jer se povećava domet i propusnost a time i broj potencijalnih korisnika određenog uređaja. Nova oprema napraviti će najviše razlike kod kućnih korisnika koji će dobiti mnogo više funkcionalnosti iz svojih routera i od sada će moći puno lakše dijeliti multimedijalne sadržaje preko bežične mreže. Korisnici kojima su kanali na 2,4 GHz prepuni smetnji od sada mogu puno jeftinije dobiti opremu koja radi na 5 GHz i na taj način si osigurati mirnije korištenje bežične mreže. Sa novom tehnologijom koja podržava dva različita spektra frekvencija je puno lakše odijeliti spore uređaje poput printera od uređaja koji trebaju više propusnosti makar oni bili u istoj prostoriji. Mnogi proizvođači također nude uređaje koji rade na obje frekvencije istovremeno pa se može isplanirati bežicna mreža koja nudi prednost čišćeg spektra frekvencija sa više dostupnih kanala uz istovremeno podržavanje starijih uredaja. Medusobna kompatibilnost uređaja rađenih prema standardu 802.11n Draft 2.0, koji posjeduju certifikat Wifi Alliance-a trebala bi biti vrlo dobra pa nema razloga za zabrinutost.

Uzevši u obzir sve dobre strane nove tehnologije možemo zaključiti da se radi o zanimljivom skupu poboljšanja ciljanih prvenstveno na povećanje pouzdanosti, propusnosti i dometa baznih stanica. Veliki broj različitih opcija poput biranja širine kanala i frekvencije rada osigurati će bolju prilagodljivost opreme prema našim potrebama. Najvažniji ispit koji ova oprema tek mora proći je koliko je od obećane brzine veze ostvarivo u realnom okruženju koje je daleko od idealnih laboratorijskih uvjeta. U sadašnjoj situaciji u kojoj je većina kućnih mreža složeno pomoću brzog ethernet-a na 100 Mbit/s ili 802.11g WLAN opreme na 54 Mbit/s, bežičnih 130 - 300 Mbit/s može predstavljati pravu stvar u pravo vrijeme. Promatraču sa strane se guranje nacrta n standarda može učiniti kao pokušaj zarade na brzinu proizvođača mrežne opreme ali nova oprema definitivno ima potencijala zamijeniti staru opremu u okruženjima u kojima su gigabitne mreže previše, brzi ethernet premalo a bakrene žice nepoželjan višak.