Od samih početaka korištenja bežičnih mreža korisnicima su najvažniji parametri bili propusnost i domet veze koju je moguće ostvariti. Svaki novi standard je uvodio razna poboljšanja ali svijetu gladnom bandwidtha čak je i „g“ standard sa svojih 54 Mbit/s ukupne propusnosti postao premalen. Prosječno ostvarene brzine prijenosa korisnih podataka, to jest kada se oduzme propusnost potrošena na pakiranje podataka u pakete, vrijeme utrošeno na uspostavu veze i slične nužne radnje, iznosile su otprilike 25 Mbit/s što je bilo višestruko sporije od brzog ethernet-a koji je postizao otprilike 70 Mbit/s korisnog prometa (u tipičnom okruženju, tj. korisnički podaci). Jedina prednost bežične mreže bila je jednostavno postavljanje bez provođenja žica a sretna olakšica je bila što su veze na Internet ionako rijetko kada premašivale nekoliko megabit-a po sekundi. Danas su veze na Internet od desetak megabit-a lako ostvarive a sve više korisnika u kućnom okruženju posjeduje i po nekoliko računala. Kada se u cijelu situaciju ubroji prebacivanje podataka izmedu NAS-a (Network Attached Storage) i korisnika, streaming videa sa media centra ili neka druga po propusnost jednako zahtjevna upotreba mreže, onih se prosječnih 22 Mbit/s 802.11g standarda počinje činiti kao vrlo skučena količina nula i jedinica. Korisnicima bežične lokalne mreže već je neko vrijeme dostupna mrežna oprema rađena po novom „n“ standardu. Taj novi standard još uvijek nije do kraja završen ali se po preporukama trenutno aktualne draft 2.0 verzije već proizvodi i prodaje mrežna oprema. Za kućne korisnike koje ne zanimaju preinake ispod „haube“ najvažnije je obećanje znatno veće propusnosti i boljeg prijema signala. Također nije za zanemariti da većina „n“ opreme ima tri vidljive antene umjesto dosadašnje dvije pa je lako raspoznati novu opremu od stare što dodaje ponešto privlačnosti.

D-Link AirPremier N Dual band PoE Acces Point - Predstavlja kvalitetno poslovno rješenje sa pregršt opcija za zahtjevne korisnike

Kupiti nacrt (draft) ili pričekati „gotov“ proizvod ?

Radna grupa 802.11n „neprofitne“ organizacije Institute of Electrical and Electronics Engineers (skraćeno IEEE) polako dovršava i polira sve specifikacije a dosta vremena može još proći prije nego što se dovrše svi detalji. U takvoj situaciji postavlja se pitanje isplati li se kupiti uređaj koji će neko vrijeme raditi ispravno a onda prijevremeno zastarjeti kada iziđe potpuni standard?

Logo WiFi Alliance-a koji se dodjeljuje testiranim uređajima

Za riješiti ovu dilemu može nam pomoći WiFi alliance koji je testirao međusobnu komunikaciju uređaja pravljenih prema nacrtu 802.11n standarda i svim uređajima koji su prošli testiranje dodijelio pravo korištenja „WIFI N draft Certified“ loga. Na taj način korisnik može biti siguran da će njegov uređaj raditi sa drugim N-draft uređajima kao i sa starijim a, b i g standardima. Kada potpuni standard napokon izade nije vjerojatno da će previše odstupati od trenutno dogovorenih parametara, iako je to vrlo teško predvidjeti. Ako ćemo se voditi iskustvima sa draftom g standarda onda nema problema sa kupovinom jer su kasnije verzije uređaja radile jednako dobro kao i uređaji rađeni po konačnom standardu. Takoder je većinu uređaja bilo moguće nadograditi učitavanjem novog firmwarea. Problemi su postojali tek sa karticama iz najranije verzije drafta. Sama WiFi alliance grupa tvrdi da je nemoguće predvidjeti koliko će se krajnji standard razlikovati od nacrta ali da će velik broj proizvođača ponuditi nadogradnju za svoju opremu preko nadogradnje softvera.

Kratki pregled

Novim standardom se pokušalo riješiti dva najveća problema postojeće bežične opreme a to su relativno mala propusnost i slaba kvaliteta signala u naizgled idealnim uvjetima. Oprema rađena prema n standardu može raditi na 2.4 ili 5 GHz što daje veliku fleksibilnost pri postavljanju ali trenutno su vrlo rijetki uređaji sposobni koristiti obje frekvencije. Pošto je frekvencijski raspon na 5 GHz manje korišten i teže se probija kroz prepreke poput zidova za očekivati je da će u normalnim uvjetima na njemu biti puno manje smetnji ali je takoder na tom rasponu manji domet. Prema n standardu mrežna oprema bi trebala biti sposobna ostvariti ukupnu brzinu signalizacije od 130 Mbit/s na 20 MHz širokom kanalu i 300 Mbit/s na 40 MHz širokom kanalu koji se dobiva spajanjem dva susjedna kanala koji se ne preklapaju.

Tehnika channel bonding-a spaja dva susjedna 20 MHz kanala koji se ionako preklapaju u jedan kanal širok 40 MHz.

Spajanje dva kanala koji se ne preklapaju zove se channel bonding a u opcijama wireless routera obično je naznačena sa mogucnošću izbora načina rada 20/40 ili 20 MHz. Neki proizvođači su i prije izlaska n standarda nudili uređaje sa nazivima „range booster“ ili MIMO a koji su koristili napredne tehnologije komunikacije ali su bili daleko od kompatibilnosti koju posjeduju danas. Ukupna brzina komunikacije na najnižem, fizičkom sloju mreže, iznosi preko 600 Mbit/s ali će takve brzine biti ostvarive samo u laboratorijskim uvjetima.

802.11a 802.11b 802.11g 802.11n Standard usvojen godine 1999. 1999. 2003. Nije još usvojen Maksimalna propusnost 54Mbps 11MBps 54Mbps 600Mbps Modulacija OFDM DSSS / CCK DSSS/CCK OFDM DSSS/CCK OFDM Radio-frekvencijski opseg 5 GHz 2,4 GHz 2,4 GHz 2,4 GHz i 5 GHz Broj prostornih nizova 1 1 1 1,2,3,4 Širina kanala 20 MHz 20 MHz 20 MHz 20 MHz 40MHz

Korištenje frekvencija

Internacionalni ISM skup frekvencija obuhvaća nekoliko grupa frekvencija od 6 MHz do 250 GHz čija je dostupnost ovisna o lokalnim zakonima pojedine zemlje. Uređaji koji koriste te grupe frekvencija sve su češći jer za njih nije potrebno dodatno platiti naknadu za upotrebu radijske frekvencije. Na frekvencijskom rasponu od 2,4 GHz do 2,5 GHz radi vrlo širok spektar uređaja od bežičnih mreža, radio upravljanih igračaka, telefona pa sve do ozloglašenih mikrovalnih pećnica. Smetnju komunikacijama predstavljaju samo uređaji čija je snaga odaslanog signala dovoljno velika da se prilikom primitka takvog signala on ne može razaznati od signala uređaja koji nam šalje korisne podatke.

Prostiranje signala preko susjednih kanala – Dio elektromagnetske energije koju antena zrači prostire se i preko susjednih kanala.

Snaga odašiljača bežične mrežne kartice ne smije po sili zakona premašiti 0,1 W dok standardne mikrovalne pećnice rade na 3000 do 5000 W. Mikrovalne pećnice su zato dizajnirane sa ugrađenom zaštitom koja se može s vremenom oštetiti nakon čega snažno mikrovalno zračenje može „iscuriti“, omesti širok spektar komunikacijskih uređaja i usput malo ozračiti obitelj. Bežični telefoni sa ekstra dugim dometom mogu također ometati ostale komunikacijske uređaje. Kada neki uređaj odašilje elektromagnetsko zračenje na određenoj frekvenciji to zračenje se širi i preko ostalih susjednih frekvencija tako da se dva uređaja koji rade na susjednim frekvencijama mogu ometati, pogotovo ako su blizu. Frekvencije se dijele na kanale kako bi se uvelo reda i osiguralo da se uređaji što manje ometaju a na svakom kanalu moguće je ostvariti potpuno funkcionalnu komunikaciju. Kanali definirani na 2,4 GHz se djelomično preklapaju pa je moguće koristiti sveukupno 3 kanala koji se međusobno ne ometaju. Bežičnoj mrežnoj opremi na 2,4 GHz su dostupna 3 potpuno odvojena kanala širine 20 MHz ili po jedan od 40 MHz i 20 MHz dok je na 5 GHz (na skupovima frekvencija koje je koristio standard a), moguće koristiti 13 zasebnih kanala širine 20 MHz (sa 5 MHz razmaka) ili čak 6 zasebnih kanala širine 40 MHz.

Podjela i preklapanje kanala na 2,4 GHz – specificirana je širina (spektralna maska) od 22 MHz ali se u praksi mogu pojaviti brojevi od 20 do 25 MHz-a.