Malo o prošlosti Zadnje dvije godine (otkako je AMD izdao procesor
koji se može boriti s Pentiumima) vode se neprekidne bitke između vlasnika ova
dva procesora. Na početku AMD fanova je bilo aktivnih i pasivnih (poput mene).
Pasivni fanovi su bili ljudi koji su imali P200MMX, a navijali su rukama i
nogama za AMD. Aktivni su bili, pretpostavljate, ljudi sa zvijeri u kućištu
imena AMD Athlon. AMD je svoj procesor najavljivao na sve strane i pravio sam
svoje nezavisne testove po kojima su njihovi procesori bili nadmoćniji nad
Intelovim, u nekim slučajevima i više od 50-ak posto. Izlaskom procesora vidjelo
se da AMD nije toliki "avion" prema Intelu i da su perfomanse više manje iste.
Ljude to nije odbilo, a privukla ih je cijena i time je AMD stvorio cijelu
vojsku vjernih sljedbenika. AMD je polako dobivao sve veći tržišni kolač i izdao
je "nastavak" svojih super uspješnih procesora imena Athlon i Duron. Intelu se
ovo nije nikako svidjelo i on je uvidio da bi mu AMD mogao uskoro postati trn u
oku. Zato ni Intel nije mirno sjedio, nego se dao u razvijanje potpuno nove
jezgre procesora nazvane Pentium 4. Moćno ime, ali prve serije procesora su
totalno promašene prvenstveno zbog Intelove vjernosti RAMBUS-u. RAMBUS je u to
vrijeme bio dobar komad hardwera, ali imao je paklenu cijenu. Za jedan modul
memorije moglo se kupiti pola računala. Tako su prve serije P4 doživjele veliki
peh i Intel je više-manje spasio P3 koji se još uvijek odlično prodavao. Ostatak
priče je klasika. Intel se okrenuo SDRAM-u koji je bio "preslab" za P4 koji je
trebao veliku propusnost i zato je i to bio, ajmo reći, promašaj, iako su velike
firme to kupovale jer nisu imale pojma o čemu se radi. Dok je Intel redao
promašaje, AMD je trljao ruke i brojio novac. Intel se u trku vratio s
pojeftinjenjem cijena RAMBUS-a, izdavanjem chipseta sposobnim da podrži rad DDR
memorije i izdavanjem A serije svog P4 procesora (Northwood) koja ima duplo više
memorije u koju su se pohranjivali podaci koje je procesor trebao obraditi (L2
cache). AMD je također imao svojih svinjarija kao što je označavanje procesora
koji se mogu uspoređivati s Intelom, tako da se npr. 2000+ uspoređuje s 2GHz P4,
dok je AMD-u nazivna frekvencija 1.66GHz ili koliko već. Ovim označavanjem AMD
je sebi dao šaku u glavu, jer prije ove svinjarije stalno je trubio da se
njihovi procesori ne mogu uspoređivati s Intelovima jer su to dvije potpuno
različite arhitekture i sl.
Intelova politika Jedno vrijeme (kad je AMD izbacio prve Athlone),
Intel je zaprijetio distributerima da ako budu kupovali AMD procesore da ih on
više neće opsrbljivati svojima. Pa se sada vi mislite. Velike tvrtke kao što je
Compaq, DELL, Micron, Gateway su bile privoljene prodavati Intelove procesore iz
straha da ne ostanu bez jedne od glavnih komponenti računala, procesora, jer tko
zna koliko će AMD opstati na tržištu. AMD je preživio najviše zahvaljujući VIA-i
koja je sve radila u inat Intelu. Danas je situacija drugačija, gore navedeni
veliki prozvođači imaju cijele linije računala zasnovane na AMD procesorima.
