Početkom godine smo donijeli članak s detaljnim osvrtom na Intelovu Sandy Bridge arhitekturu kojom Intel ulazi u tzv. Smart fazu računalstva, čime ostavlja za naglasak neke druge stvari osim sirove procesorske snage, no naravno ne opet potpuno isključujući tu stavku. U prvom redu mislimo na tehnologije koje sve više dolaze do izražaja, pogotovo u praksi. Kako su novi Intelovi procesori idealni za HTPC konfiguracije poradi svoje integrirane grafike, tako oni dolaze sa popratnim tehnologijama koje će takvo iskustvo dodatno olakšati. Nabrojimo neke od praktičnih novina koji dolaze sa Sandy Bridge procesorima - Visibly Smart i Quick Sync tehnologije.

Integrirani media transcoder je dio "Visibly Smart" rješenja koje donosi procesiranje media sadržaja, Stereoscopic 3D Blu-Ray tehnologiju, povećanje kvalitete slike, WiDi (Wireless Display) tehnologiju, mainstream 3D igranje i Advanced Vector Extensions (AVX) tehnologiju.

Iduća je Quick Sync Video tehnologiju, koja predstavlja hardverski ubrzano enkodiranje, dekodiranje i transkodiranje video materijala. Novosti su enkodiranje H.264 i MPEG2 videa, zatim post procesne tehnike Total Color Control, Skin Tone Detection/Correction i Auto Contrast Enhancement, te podrška za HDMI (v1.4). Tu je zatim i InTru 3D tehnologija stereoskopske 3D Blu-ray reprodukcije u 1080i/p rezoluciji preko HDMI-a 1.4. Clear Video HD donosi poboljšanja vizualne kvalitete i vjernost boja prilikom reprodukcije HD materijala, a AVX (Advanced Vector Extensions) implementacija donosi poboljšane performanse zahtjevnijih aplikacija za obradu videa i slika. Novost su i AMT 7.0 tehnologija (omogućuje udaljeni pristup računalu od strane administratora), te AES standard enkripcije.

Uz gore navedene novine, Intel je sa novim procesorima napravio još nekoliko radikalnih poteza koji nisu naišli na odobravanje od strane entuzijasta i overclockera. Radi se o ukidanju (ili bolje rečeno drastično ograničavanje) overclockinga preko baseclock frekvencije. Iz istog razloga nove procesore (a samim time i grafički čip u njima) je moguće overclockirati prvenstveno preko množitelja.

Idemo reći još par riječi oko čipseta prije prelaska na glavnu priču oko integrirane grafike. Uz nove procesore stižu i novi čipseti - P67, H67, Q65, Q67 i B65. Najzastupljeniji su P67 i H67 čipseti. P67 čipseti donose podršku za overclocking otključanih "K" procesora, ali nemaju podršku za integriranu grafiku. S druge strane, H67 čipset je lišen podrške za overclocking procesora, ali dolazi sa podrškom za integriranu grafiku, tj. HDMI, DVI, Display port i Loosless Audio izlaze i overclocking iste. Već je neko vrijeme u najavi, ili točnije u iščekivanju, novi Intelov Z68 čipset, koji bi trebao objediniti najbolje od oba svijeta. Prije početka, osvrnimo se nakratko i na specifikacije novog IGP-a.

Novo poglavlje u Intelovoj povijesti integriranih grafičkih rješenja započinje početkom 2009. godine, izlaskom Clarkdale/Arrandale procesora. Radilo se o prvim primjercima 32nm procesora koji su imali integrirani grafički čip (doduše u nešto starijem 45nm proizvodnom procesu). Dotični se pokazao kao odlično rješenje za dekodiranje HD materijala, bolje performanse u odnosu na stara integrirana rješenja temeljena na "G" čipsetima, no opet preslabe u odnosu na AMD-ov IGP. Grafički čip kod Clarkdale/Arrandale procesora se nalazi u zasebnom čipu u kojem se uz grafiku nalazio i dvokanalni memorijski kontroler, DMI te PCI-E 2.0 kontroler, koji je sa glavnim CPU čipom bio povezan QPI sabirnicom. Kod Sandy Bridge procesora priča je drastično drukčija, tako da se na jednom komadu silicija napravljenom u 32nm procesu nalaze oboje – i procesorski čip i grafički čip. Za razliku od prošle generacije, grafički čip se, skupa sa memorijskim kontrolerom nalazi u području čipa koji se naziva System Agent. Još jedna razlika leži u tome što ovaj puta IGP ima pristup procesorskoj L3 cache priručnoj memoriji.

Kao i u slučaju prošle generacije Intelove integrirane grafike (GMA HD), i ovaj put postoje dvije verzije - Intel HD2000 i HD3000. Obje rade na istim frekvencijama, dok se jedina razlika očituje u količini izvršnih jedinica. HD2000 dolazi sa 6 shader jedinica, dok HD3000 dolazi sa duplo više – njih 12. Potonja, jača verzija se nalazi samo u otključanim "K" procesorima, dok ostali procesori dolaze sa slabijom HD2000. Slično kao i kod procesora (no opet u odvojenom Power Planu od njega), grafički čipove također rade na varijabilnim frekvencijama. U ovisnosti od opterećenja procesora, TurboBoost uz pomoć Intelovog Power Sharinga diže frekvenciju IGP-a. Mi smo na testu imali Intelov 2500K čiji IGP radi na 850MHz, odnosno na maksimalnih 1100MHz postignutih Turbom, dok recimo onaj na 2600K radi na 850MHz, odnosno čak 1350MHz uz Turbo. Od ostalih detalja, DirectX je dobio update sa verzije 10.0 na 10.1. Dodana je podrška i za OpenGL 3.0, kao i ona za istodobno korištenje dva digitalna izlaza.

Ukoliko vas zanima softverska strana priče, s pločom dolaze Intelovi driveri, koje smo updateali na posljednju verziju prije testiranja. Nismo upućeni koliko često Intel radi update svojih grafičkih drivera, no moramo priznati kako smo ostali ugodno iznenađeni kako su driveri bili stabilni, te nisu pravili probleme niti u jednom trenutku, bilo tokom igranja, overclockiranja ili intenzivnog testiranja IGP-a.

Ovog smo se puta odlučili isprobati i novu Intelovu Quick Sync tehnologiju za hardversko dekodiranje HD sadržaja, i to preko Cyberlinkove Media Espresso aplikacije koja ima podršku za nove tehnologije temeljene na hardverskoj akceleraciji. Za testiranje smo koristili .VOB datoteku veličine 0.99GB, koju smo konvertirali u .MP4 format, te mjerili vrijeme izvršavanja tog zadataka. U opcijama smo upalili hardversku akceleraciju i bili spremni za početi. Rezultat je bio fascinantan budući da smo napravili identičnu usporedbu korištenjem Nvidijine CUDA-e u kombinaciji sa GTX460 karticom kojoj je za izvršavanje tog posla trebalo nekoliko puta duže.