ASUS RT-AC87U – zvijer na steroidima

Od samog prvog pogleda na router i njegove specifikacije, odmah je bilo jasno da se radi o samom vrhu ponude među ovakvim uređajima. Dizajn kućišta i antena, sa svojim ravnim crnim linijama (i sveprisutnim asusovim dijamant uzorkom) podsjeća na stealth avion a među prvim karakteristikama koje se primijete su njegova veličina i težina.

Ova zvjerka skupa sa antenama teži pozamašnih 0,9 Kg a veličinom je za nekih 20-30% veći od ostalih routera koje smo imali u rukama. Napajanje je također estetski lijepo oblikovano i daje 19V i 2,37 A za ukupnu snagu od 45W što je primjetna potrošnja, s obzirom da će ova sprava raditi 24/7. Doduše većina te potrošnje ovisi o opterećenju i uključenim opcijama pa nas to ipak ne mora toliko brinuti, pogotovo ako smo se već istrošili za uređaj ove klase.

S njegove prednje strane nalaze se LED i WiFi on/off gumbi i poklopcem zaštićeni USB 3.0 utor, sve naravno i dalje u stealth stilu. Rupe za hlađenje nalaze se sa strane, ispod i odostraga ali nisu baš tolike da ulijevaju povjerenje. U radu nije bilo ekstremnog zagrijavanja, vjerojatno zbog velike površine uređaja iako su dijelovi bili primjetno topli (hlađenje je i dalje pasivno, pa nema buke). Sa stražnje strane nalaze se četiri velike antene, on/off gumb, USB 2.0 utor, WAN utor i 4x Gbit ethernet utora. U brošurama i na službenoj stranici piše „VESA mount compatible“ ali takvo što nismo vidjeli na samom uređaju. Plave i crvene LED-ice su sa prednje strane, na samom prednjem rubu i ima ih devet za detaljan prikaz statusa a korisnik ih može i ugasiti sa spomenutim LED gumbom (ovo doduše na našem uređaju nije radilo, baš „smola!“).

Unutar kućišta nalaze se dva odvojena dvojezgrena procesora, od kojih se jedan brine samo za 5 GHz mrežu dok je drugi slobodan za ostale zadatke. Postoje dva odvojena chipseta, svaki za svoj frekvencijski opseg i svaki prostorni kanal/antena ima svoj čip.

Malo o 802.11ac

Prije nego što kažemo nešto o tome koje opcije ovaj uređaj ima i prije nego ga testiramo, bilo bi dobro da malo objasnimo novi 802.11ac standard i razlike u odnosu na „n“ standard, koji po tome što vidimo po odašiljačima u susjedstvu, drži tek oko tridesetak posto „etera“. Neki koncepti uvedeni u „n“ standardu su prošireni, poput prostornih kanala kojih je umjesto maksimalno četiri sada maksimalno osam. Dok su drugi bili opcionalni u „n“ standardu a sada u „ac“ su obavezni, poput „beamforming“-a to jest prostornog oblikovanja signala. Frekvencija je sa opcionalne 2,4 ili 5 GHz postavljena fiksno na 5 GHz pa su i kanali prošireni sa maksimalnih 40 MHz u „n“ standardu na minimalno 80 MHz što se može proširiti do 160 MHz spajanjem dva 80 MHz kanala koji mogu biti susjedni ali ne moraju. Ovakva širina kanala je moguća samo na 5 GHz jer cijeli dostupni opseg na 2,4 GHz iznosi 100MHz. Dodana je 256-QAM modulacija a sve spomenuto služi kako bi se povećala propusnost prema korisnicima. Sa spomenutim promjenama maksimalna propusnost pojedinog prostornog kanala je narasla na 866,7 Mbit/s pa se tako ukupna propusnost uređaja sa osam antena penje na teoretskih 6,77 Gbit/s. Naravno da ovu maksimalnu propusnost „ac“ standarda nećemo vidjeti nikada, no ipak će povećanje propusnosti po kanalu dovesti i do toga da uređaji s jednom antenom imaju veću propusnost na raspolaganju dok će dodavanje prostornih kanala biti najjednostavniji način postizanja većih brzina ali neće nužno značiti bolji prijem u uvjetima lošeg signala.