Iako sam ponekad klasificiran kao freak koji entuzijastično prati tehniku i s veseljem dočeka svaki napredak na tom polju, padam u komu kad opazim koliko parazitnih popratnih pojava oni ponekad sa sobom donose. U ovom konkretnom slučaju radi se o E-mailovima, jednoj od najkorisnijih pojedinosti mreža i Interneta, bez kojih bi posao mnogima, uključivo meni, bio posve nezamisliv.

Ne želim trošiti tipkovnicu pišući još jedan dosadno predvidljiv tekst u kojem bih se drvljem, kamenjem, ognjem i mačem okomio na neki uobičajeni spam – to je već napravilo zilijun ljudi i još će barem toliko. Na nišan ću zapravo uzeti mailove čije primatelje njihov autor dobro poznaje i ciljano im ih šalje, ali su jednako beskorisni i izluđujući kao i spam, ako ne još i gori.

Za početak, krenimo od lančanih mailova. Ukoliko ovo čitate, vrlo vjerojatno ste već nekom znancu poslužili kao jedna od mnogih žrtava za tako nešto. Znate uobičajene idiotizme: "Pošalji ovo pedesetorici svojih prijatelja i Aladin će ti na čarobnom tepihu donijeti GeForce 7800".

Ne znam kako vama, ali meni je zlo kad vidim koliko će visok postotak internauta to zaista i napraviti. Treba samo nekoliko klikova mišem da se ta beskorisna hrpa podataka pošalje, recimo, šezdesetorici ljudi u adresaru. Od toga, njih pedeset i devet smatrat će to kretenski potrošenih šest sekundi u životu koje nikako ne mogu vratiti, dok će onaj preostali primjerak pilećeg mozgića stvar opet poslati dalje.

No lančani mailovi samo su jedan od mnogih tipova idiotskih mailova koji se šalju unaokolo. Kao primjer, kada nakon malo dužeg vremena provjerim svoju poštu, naiđem na čitavu brigadu mailova među kojima prvo trebam pretražiti sve petstostruko forwardirane viceve koje sam čuo valjda još 1987. na Univerzijadi, srcedrapateljne "bljuv-kenj" priče s poukom i štošta drugo kako bih uopće našao nešto smisleno. Naravno, zbog prirode svog posla ja vjerojatno održavam mail-kontakt s više ljudi nego tipičan korisnik računala, ali trend ovakvog "prijateljskog spammanja" je u alarmirajućem porastu.

Kao posebnu kategoriju ovog jezivo zaglupljujućeg elektroničkog sporta vidim i mailove u HTML formatu. Kako ne biste pogrešno pomislili da sam neki računalni rudimentalist, želim istaknuti da načelno nisam protivnik dolaska HTML-a u mailove, te ga čak ponekad držim razmjerno zgodnom opcijom, ako se baš pokaže potreba za nečim što taj format pruža.

No postoje granice dobrog ukusa, koje se prečesto prelaze. Za to možemo donekle okriviti i neke infantilne mail-klijente koji se "švercaju" kao ozbiljni, i koji po defaultu svemu dodijeljuju šarenu pozadinu, nečitljivi font, tone smileyja, pa čak i pozadinski zvuk. Ne samo što to primatelju u pravilu ide na živce, već će spomenuti materijali poruku "otežati" i za dobrih 100kB, iako se sama poruka sastoji od dva reda teksta.

Svjestan sam da sam ovom kritikom popljuvao i solidan broj svojih prijatelja i znanaca, ali – žao mi je – ja doista tako razmišljam o E-Kiču kojim se meni, a i mnogima drugima, inbox sa svih strana puni bez milosti, prolazeći kroz sve spam-filtre.

Premda je E-mail pisani, dakle neizravan medij, ljudi kao da zaboravljaju da se ipak mnogi dojmovi o nekome mogu dobiti čitajući njegove mailove. Mislim da je uredno i jezgrovito pisanje koje ima glavu i rep čista stvar kulture, bez obzira da li je to napisano tipkovnicom ili olovkom. Činjenica da je E-mail praktički besplatan, spretan i široko korišten nipošto ne znači da smijemo zaboraviti čemu služe točke, zarezi i tipka Shift, ili da se pak mogu slati bezvezna lančana pisma, neopisivi kičevi koji ništa ne govore, i slično.

Ali barem se radi o stvari u kojoj se kao narod nismo pokazali ništa nekulturniji od ostatka svijeta. Svugdje se nađu oni koji još uvijek čekaju Aladina…