Generacija kojoj je AI postao urođen: oni ne traže, oni pitaju

Ključno pitanje više nije koriste li djeca umjetnu inteligenciju, nego kako odrastaju uz nju.

Prošli tjedan slušala sam prijateljicu kako se žali na svog nećaka koji ide u šesti razred. Ocjene iz matematike su mu osrednje. Tog dana mu je pomagala oko domaće zadaće. Zapeo je na jednom zadatku, ona ga je pogledala, ni sama nije bila sigurna u rješenje i usput rekla: „Zašto ne bi provjerio na ChatGPT-u ?“ On nije ni podigao glavu. Otvorio je aplikaciju, uslikao zadatak i zamolio AI da ga riješi. AI je odmah dao odgovor zajedno s kompletnim postupkom. Dječak je to jednostavno prepisao. Kad ga je prijateljica pitala da sam objasni kako je došao do rješenja, nije znao ništa reći. Tada joj je postalo jasno zašto kod kuće gotovo nikad nema problema s domaćom zadaćom, ali na ispitima potpuno podbaci. Kad smo to čuli, bili smo iskreno iznenađeni.

Djeca rođena nakon 2010. kao da žive u nekom drugom svijetu. Kasnije smo shvatili da ta generacijska razlika zapravo nije neočekivana. Još 2001. godine američki stručnjak za obrazovnu tehnologiju Marc Prensky uveo je pojam „digitalni domoroci“, kojim je opisao generaciju koja je odrastala uronjena u internet. Post-00 generacija tipičan je primjer toga. Pametni telefoni, društvene mreže i mobilna plaćanja za njih su nešto sasvim prirodno. Prema različitim statističkima podacima prosječno provode više od sedam sati dnevno na mobitelu.

S pojavom umjetne inteligencije, generacija nakon 2010. otišla je korak dalje i postala ono što bismo mogli nazvati „AI domorocima“. Razlika u nazivu je mala, ali razlika u načinu razmišljanja ogromna. Generacija nakon 2000-ih postupno uči koristiti AI, dok generacija nakon 10-ih odrasta s njim od samog početka. To znači da AI ne utječe samo na način učenja, nego na cijeli njihov proces odrastanja. Umjetna inteligencija već je duboko integrirana u djetinjstvo ove generacije. Učitelji  su primijetili da  učenici  pišu eseje i lektire koji ne zvuče kao da ih je pišu djeca  i da su su puni nelogičnosti. Ispostavilo se da koriste AI.

Nažalost ili na sreću,  AI alati  već su dio svakodnevice djece. Na društvenim mrežama stalno se pojavljuju teme o AI alatima za domaće zadaće osnovnoškolaca i o korištenju umjetne inteligencije za provjeru zadataka. Prema istraživanju Niftyja provedenom među više od tisuću učenika, više od osamdeset posto njih koristilo je glasovne asistente poput Siri, a više od trećine koristi AI za učenje ili pisanje domaćih zadaća. Samo korištenje nije problem, ključno je pitanje razumiju li djeca ono što dobiju.

Kad se umjetna inteligencija uključi u odrastanje, mijenja se i stil učenja. Istraživanje je pokazalo da više od šezdeset  posto osnovnoškolaca zna što je AI, a četvrtina ga koristi svakodnevno. Kad naiđu na problem, njihova prva reakcija više nije knjiga ni tražilica, nego AI. Jedna majka je podijelila situaciju u kojoj je sin, dok je radio zadaću, pitao zašto su dinosauri izumrli. Prije nego što je ona uspjela odgovoriti, dijete je već postavilo pitanje na tabletu, a  AI je počeo objašnjavati.  Dijete je ozbiljno slušalo i klimnulo glavom.

Osim u učenju, AI igra veliku ulogu i u emocionalnom životu djece. Jedna AI aplikacija za tinejdžere pokazala je da velik broj mladih aktivno traži emocionalnu podršku i razumijevanje od umjetne inteligencije. Djeca joj povjeravaju da su ih u školi ismijavali ili da ih roditelji ne razumiju. AI sluša strpljivo, ne kritizira i uvijek ima odgovor. Za djecu koja nemaju prostor za izražavanje, AI postaje prijatelj koji ih nikad ne osuđuje.

Istovremeno, AI snažno utječe i na kreativnost. Tehničke barijere gotovo su nestale, pa ideje djece lakše postaju stvarni projekti. Jedan programer iz Singapura ispričao je kako njegov osmogodišnji sin, bez ikakvog znanja programiranja, uz pomoć AI alata redovito stvara nove projekte. Kad tehnologija više nije prepreka, djeca se lakše usuđuju pokušati.

No uz sve prednosti dolaze i rizici. Najneposredniji je gubitak samostalnog razmišljanja. Istraživanja pokazuju da značajan broj maloljetnika ima tendenciju oslanjanja na AI bez vlastitog razmišljanja. Kad odgovori dolaze prebrzo i prelagano, razmišljanje postaje napor. A suština učenja upravo je u tome da se dijete nosi sa zbunjenošću. Umjetna inteligencija tu zbunjenost često ukloni prije nego što dijete uopće stigne razmišljati. Zbog toga su obrazovne institucije jasno naglasile da učenici ne bi smjeli jednostavno kopirati AI sadržaj u svojim zadacima.

Drugi veliki rizik odnosi se na kreativnost. Pamćenje nije samo spremanje informacija, nego temelj iz kojeg se rađaju ideje. Ako se djeca naviknu na standardizirane AI odgovore, mogu izgubiti hrabrost za pokušaje i pogreške. A upravo su te pogreške često izvor prave kreativnosti.

Treći rizik odnosi se na odnose s ljudima. Jedna majka je rekla da ju je najviše pogodilo kad joj je dijete reklo da AI zna više od nje i da je zato ne mora slušati. Kad se djeca naviknu na to da je AI uvijek strpljiv, uvijek dostupan i nikad se ne ljuti, stvarni odnosi, koji uključuju nesporazume, sukobe i kompromis, postaju teži. AI ne traži empatiju i ne zahtijeva prilagodbu, ali upravo su te vještine ključne za život među ljudima.

Zato rješenje nije zabraniti AI. Umjetna inteligencija već je dio društva i izolacija djece od nje nije realna niti korisna. Ključno je naučiti djecu kako je koristiti. AI može pomoći u traženju informacija i potaknuti razmišljanje, ali konačne misli i izrazi moraju biti djetetovi. Važno je učiti djecu da propituju odgovore, da pitaju zašto i da razmišljaju o alternativama. Dobro je povremeno ostaviti prostor bez AI-ja kako bi sami prošli kroz proces razmišljanja i rješavanja problema. I najvažnije, djecu treba naučiti da AI može pogriješiti.

Dok smo pisali ovaj tekst, ponovno smo se sjetili nećaka naše prijateljice. Nekada iznimno popularan izraz „guglaj“  možda gubi smisao za generaciju nakon 10-ih. Svaka generacija strahovala je da će nova tehnologija uništiti onu sljedeću. Televizija, internet, društvene mreže. Sada se bojimo umjetne inteligencije. Ti strahovi nisu bez osnove, ali povijest pokazuje da se svaka generacija na kraju nauči prilagoditi. Sve se svodi na to kako tehnologiju koristimo i kako učimo djecu da je koriste.

Netko je  nedavno rekao da je pomalo ljubomoran na današnju mladež jer su rođeni s tim alatima. To je istina. Ali upravo zato im je potrebna pomoć. AI može dati sto odgovora, no trenutak u kojem dijete nešto samo shvati i poveže, taj osjećaj razumijevanja, nešto je što umjetna inteligencija nikada ne može dati umjesto njega. I to je ono što je uistinu njegovo.