Kako je Iran uspio utišati Starlink: nova faza digitalne cenzure
Obećanje Elona Muska zvučalo je gotovo revolucionarno. Starlink je trebao donijeti slobodan internet svima, posvuda i bez mogućnosti cenzure. No stvarnost je u Iranu pokazala da ni satelitski internet nije potpuno izvan dosega autoritarnih režima. Promet Starlinka na iranskom teritoriju posljednjih je tjedana naglo pao, i to ne zbog tehničkog kvara, već zbog ciljane i sofisticirane represije.
Tijekom nedavnih prosvjeda aktivisti na terenu prijavili su gotovo potpuni nestanak Starlinkove usluge. Tehnološki aktivist Mehdi Yahyanejad upozorava da je pad prometa isprva iznosio oko 30 posto, ali je u pojedinim područjima dosegnuo čak 80 posto. To jasno pokazuje da se više ne radi o povremenim smetnjama, već o sustavnom isključivanju signala.
Kako bi se razumjelo što se događa, važno je znati kako Starlink uopće funkcionira. Antena mora vrlo precizno znati svoju lokaciju kako bi se povezala sa satelitima koji kruže na visini od oko 550 kilometara. U tome se oslanja na GPS signal, koji omogućuje pravilno usmjeravanje snopa prema satelitu. Iran je dugo koristio relativno grubu metodu ometanja GPS-a, čime se sprječavalo pravilno pozicioniranje antena. Ta metoda, međutim, ima ozbiljne nuspojave jer ometa i civilno zrakoplovstvo, a uz to noviji Starlink terminali postaju sve otporniji na takve smetnje. Prema dostupnim informacijama, iranski režim sada je otišao korak dalje. Umjesto da ometa samo GPS, izravno cilja samu satelitsku komunikaciju na Ku i Ka frekvencijama. Riječ je o tehnički znatno zahtjevnijem zahvatu koji omogućuje precizno “gašenje” Starlinka na ograničenom području, bez potrebe da se poremeti signal na razini cijele države.
Ključno pitanje glasi odakle Iranu takva tehnološka sposobnost. Pogledi se pritom sve češće okreću prema Rusiji. Moskva i Teheran već surađuju na vojnoj tehnologiji, uključujući dronove, a sada se čini da dijele i alate elektroničkog ratovanja. Posebno se spominje mobilni sustav poznat pod imenom „Kalinka“, koji ima domet od oko 15 kilometara i može se lako premještati. Takav sustav idealan je za urbanu represiju jer se kamion s opremom može dovesti u određenu četvrt i praktički isključiti digitalnu komunikaciju.
Slične tehnologije Rusija je već testirala u Ukrajini kako bi onesposobila dronove, no Iran bi mogao biti prvi primjer njihove masovne uporabe protiv civilnog stanovništva u svrhu cenzure. Iako postoje protumjere, poput zakopavanja antena ili korištenja improviziranih Faradayeva kaveza, one su u ratnim uvjetima još nekako izvedive. Od običnih civila u središtu Teherana, međutim, ne može se očekivati da grade improvizirane bunkere za satelitske antene.
Iranski slučaj jasno pokazuje da tehnološka obećanja o apsolutnoj slobodi interneta imaju svoje granice. Satelitska mreža može biti moćan alat, ali kada se suoči s državnom represijom i suvremenim sredstvima elektroničkog ratovanja, ni ona više nije potpuno nedodirljiva.
