Osim samog natjecanja u Sava Centru je bio mini gamerski sajam na kojem su sponzori držali svoje štandove i koji je bio pretrpan umreženim računalima i raznim konzolama (dobro, one nisu bile umrežene) koje su posjetitelji moglo slobodno koristiti.

Osim računala za natjecanje, Sava Centar je bio pun računala na kojima su se mogli igrati posjetitelji

Osim igara na računalima i konzolama, našlo se mjesta i za nešto klasičnije igre. Tako se u jednom dijelu na hrpi stolova igrao Warhammer i Warhammer 40k – strateške igre na ploči. Na drugom dijelu se pak igrao Magic the Gathering, igra bazirana na kartama koja predstavlja borbu čarobnjaka. Nismo baš primjetili da je netko nabacio kakvu partiju Dungeons and Dragonsa, ali s obzirom na okruženje i ekipu, to nas ne bi previše začudilo.

Osim računalnih igara, igrale su se i nešto klasičnije igre, npr. Warhammer

Nije jedan ovakav događaj ne može proći bez lijepih djevojaka odjevenih u oskudne krpice. Tako smo našom kamerom zabilježili cure iz Logitecha i cure iz Pakom Computersa koje su dijelile AMD-ove promotivne letke. Osim njih bilo je tu i Kolinskinih hostesa u Cocta majcama i rolama, hostesa gamerskog klana KGB, a naletjeli smo i na ekipu ženskog klana čije se članice također nisu sramile novinarskih objektiva.

Logitech se ovaj put furao na bijelo

Hostese s promotivnim letcima AMD-a

Na kraju, što reći nego da nam se Beogradski WCG finale prilično svidio. Doduše, u Sava Centru smo proveli samo oko sat vremena budući da je posjet turniru bio više usputan, ali ono što smo vidjeli je bilo prilično zanimljivo.

Naravno, postavlja se pitanje da li se ovakva manifestacija događa i u Hrvatskoj? Odgovor je da, ali zanimljivo je da smo ovo saznali tek nakon što smo pri pisanju ovog teksta usputno našli informacije na Internetu. Dok smo mi bili u Beogradu, hrvatski WCG finale održavao se u Virovitici. Zašto nismo bili i tamo? Iz vrlo jednostavnog razloga – nitko nas nije ni zvao.

Premda je Virovitica poznata po svojim organiziranim igračima i LAN partyima, nekako nam se čini da je hrvatsko WCG finale moglo proći i spektakularnije. Zašto grad Zagreb nije osigurao prostor na nekoj primjerenijoj lokaciji – nrp. Domu sportova ili Zagrebačkom velesajmu? To vjerojatno znaju samo ljudi iz gradske uprave. Na natjecanju se nije igrao niti Counter Strike Source – da li zbog manjka interesa (nekako sumnjamo u to) ili nečeg drugog, pitanje je na koje nemamo odgovor. Sve u svemu, premda u Virovitici nismo bili, čini nam se da je od hrvatskih WCG finala mogao biti napravljen mnogo veći show. Nadajmo se da će dogodine biti bolje…i da ćemo tamo biti pozvani.

Na kraju, još jedna mala pričica koju autor ovih redaka nikako ne može smetnuti s uma. Svakom čitaocu koji je pročitao ovaj tekst u cijelosti, jasno je da nam je, kao i drugim novinarima koji su bili s nama, u Srbiji bilo vrlo ugodno. Nije bilo apsolutno nikakvih ekscesa i svuda gdje bi došli ljudi bi prema nama bili vrlo prijazni, bilo da se radilo o prodavačici u trgovini, konobaru u restoranu ili pak izbacivaču koji stoji na ulazu jedne od Beogradskih splavi na kojima su noćni klubovi. Cijela ova dobra atmosfera bila je razbijena gdje drugdje nego…doma. Naime, na povratku u Zagreb svratili smo na večeru u Slavonski Brod. Odredište je bila pizzeria gdje je voditelj puta prethodno telefonski rezervirao nekoliko stolova odnosno pripremio osoblje na dolazak dvadesetak gladnih i umornih ljudi. Sve u svemu, dočekani smo s kiselim izrazom na licu, katastrofalnim odnosom prema gostima i lošom hranom. Da je netko neupućen gledao na cijelu farsu sastrane, rekao bi da smo došli jesti i piti besplatno dok je istina bila da smo vlasniku pizzerije u sat i pol "odradili" dnevni promet. Na kraju, Slovenci su bili bjesni, mi smo bili bjesni, ali najgore je to što se, htjeli mi to ili ne, u nama probudio osjećaj stida. Možda bi se svi trebali zapitati da li nam turistički slogan, "Hrvatska, mala zemlja za veliki odmor", uistinu pristaje…