Novosti - Travanj 2025.

Iako je USB 2.0 prvi put predstavljen 2000. godine, trebalo je nekoliko godina da postane stvarno popularan na osobnim računalima. Danas, 25 godina kasnije, još uvijek ostavlja svoj trag kao jedan od najvažnijih tehnoloških standarda za prijenos podataka.

USB Forum (USB-IF) je 27. travnja 2000. službeno predstavio standard USB 2.0, koji je označio veliku prekretnicu u načinu povezivanja i prijenosa podataka. Brzina prijenosa od 480 Mbps bila je ogromna nadogradnja u odnosu na USB 1.1 (12 Mbps), pa čak i bolja od Appleovog FireWire 400. Osim toga, implementacija USB 2.0 bila je daleko jeftinija od FireWirea, što je proizvođače matičnih ploča natjeralo da prioritetno implementiraju ovaj standard.

USB 2.0 – Brzina koja je osvojila svijet

Iako je USB 2.0 bio službeno predstavljen 2000. godine, prošlo je nekoliko godina prije nego što je postao široko korišten na osobnim računalima. VIA Technologies bila je prva tvrtka koja je integrirala USB 2.0 s VT8235 čipsetom (koji je bio dio platformi poput P4X333 i KT333) lansiranim 2002. godine. Apple je ubrzo slijedio njihov primjer i opremio Macove USB 2.0 2003. godine. Tek 2004. Intel, jedan od “oca” USB-a, lansirao je Pentium 4 čipset koji je podržavao USB 2.0.

Operativni sustavi nisu bili odmah usklađeni s novim standardom. Windows XP podržavao je USB 2.0 tek nakon ažuriranja kroz Service Pack 1 (kolovoz 2002.), a Windows 2000 morao je čekati do Service Pack 4 (lipanj 2003.). Starije verzije Windowsa, kao što su 95 i 98, uopće nisu podržavale USB 2.0, iako su se s nekim trikovima mogle koristiti uz instalaciju upravljačkih programa trećih strana.

Prethodnici USB-a – Glomazni i spori

Prije nego što je USB 2.0 postao mainstream, korisnici su morali koristiti paralelne i serijske priključke, koji su bili glomazni i spori, s brzinama od samo 20 Mbps ili čak 256 Kbps. USB 2.0 je, osim što je bio puno kompaktniji, omogućio i “hot-swap” funkcionalnost – što znači da ste mogli priključivati uređaje bez potrebe za restartanjem računala.

USB 2.0 je zahvaljujući niskim naknadama za licenciranje i lakoći uporabe brzo postao standard za povezivanje svih mogućih perifernih uređaja – od pisača i miševa, pa do vanjskih tvrdih diskova. Kasnije su uvedeni manji oblici, poput USB Mini i USB Micro, koji su se savršeno uklopili u mobilne uređaje poput telefona i tableta.

Zašto su neki USB priključci crveni? Što to znači?

Brzine USB 3.x su vrlo različite: Razlike između USB 3.1 Gen 1, Gen 2 i USB 3.2 te utjecaj metoda kodiranja na performanse

Za početnike – ovo su razlike između USB 3.1Gen 1, Gen2 i USB 3.2

USB 2.0 danas: Još uvijek važan, iako je brzina pala u drugi plan

Danas imamo brži USB4, koji omogućuje nevjerojatne brzine do 80 Gbps, što je iznimno važno u doba kada podaci rastu eksponencijalno. Ipak, USB 2.0 još uvijek ima svoje mjesto, posebno u uređajima koji ne zahtijevaju veliku propusnost, poput miševa, tipkovnica i drugih perifernih uređaja. Čak i najnoviji Appleov model iPhone 16e još uvijek koristi USB 2.0 brzinu.

Iako se čini da je USB 2.0 “usporio” u odnosu na novije tehnologije, on je još uvijek prisutan i važan. Nakon 25 godina, USB 2.0 je izdržljiv, siguran i vjerojatno će biti u uporabi još dugo

LG je upravo lansirao Smart Monitor Swing zaslon s postoljem na kotačima, visokom prenosivošću, integriranim s mnogim pametnim značajkama. Ovaj zaslon ima točnu veličinu od 31,5″, 4K UHD rezolucija podržava multi-touch za vizualnu interakciju, svjetlinu od 350 nita, 95% pokrivenost DCI-P3 raspona. Također dolazi s 3 USB-C priključka (uključujući jedan priključak koji podržava brzo punjenje od 65 W), 2 HDMI priključka. Dio postolja ima kotače i također može podesiti visinu, nagib, vodoravnu i okomitu rotaciju, prebacivanje načina prikaza. Izgleda prilično slično liniji proizvoda StandbyME, ali ovaj zaslon neće imati ugrađenu bateriju, fokusira se na uredan dizajn i optimiziraniji je za rad.

Konkretno, LG Smart Monitor Swing integrira webOS platformu kako bi korisnicima pomogao da pristupe Youtubeu, Microsoft Officeu, kao i da mogu pokretati usluge računala u oblaku slične MyView Smart Monitoru bez računala. Uključena je aplikacija LG Switch koja korisnicima omogućuje fleksibilno prebacivanje između radnih funkcija i osobnih aktivnosti. Osim toga, zaslon se može podijeliti na 6-dijelni za ugodan multitasking.

Napajanje je skriveno ispod postolja, smanjujući nered kabela. Također dolazi s tankim daljinskim upravljačem, koji se može koristiti glasovni putem Alexa virtualnog asistenta, u kombinaciji s ThinQ-om koji zaslon može pretvoriti u univerzalno čvorište. Također podržava Air Play 2, dijeljenje zaslona, Bluetooth tako da možete dijeliti sadržaj sa zaslona u samo nekoliko jednostavnih koraka.

Proizvod se prodaje u Koreji za oko 1.049.000 wona (oko 735 dolara), ali nema podataka o globalnom lansiranju.

Danas, u eri kad svi fotkamo mobitelima, ti uređaji postali su pravi “artefakti” za hvatanje trenutaka života. Kad pogledamo fotku na ekranu mobitela, sve izgleda spektakularno – boje pršte, detalji su toliko oštri da se čini kao da možemo “uroniti” u sliku, a tekstura je savršeno glatka. Ali, čim te iste fotke prebacimo na računalo, s ciljem da ih gledamo na većem ekranu ili uredimo, često nas dočeka neugodno iznenađenje – kao da su izgubile živost i detalje. Doslovno kao da fotke dožive neku “veliku promjenu lica”. Pa, što se zapravo događa? Zašto fotke snimljene mobitelom izgledaju lošije na računalu? Ispada da sve – od tehnologije zaslona, sustava za upravljanje bojama, algoritama optimizacije slike, pa sve do prijenosa i pohrane datoteka – igra veliku ulogu. Idemo kopati malo dublje.

Razlike u prikazu na ekranima

Mobiteli imaju visoku gustoću piksela i OLED magiju

Zasloni mobitela danas su prava čuda – rezolucije idu i do 4K, a ekrani su relativno mali (5–7 inča), što znači da gustoća piksela (PPI) zna biti suludo visoka. Primjer: mobitel sa 6-inčnim ekranom i rezolucijom 2340×1080 ima oko 432 PPI.
Za usporedbu, ljudsko oko teško može razabrati bilo što iznad 300 PPI. Zbog toga su slike na mobitelima oštre i nevjerojatno glatke. Osim toga, većina mobitela koristi OLED zaslone. Svaki piksel može posebno kontrolirati svjetlinu i boju. Kad prikazuju crnu, piksel se doslovno gasi, pa je kontrast nevjerojatan, a boje živopisne i “sočne”. Samsungovi S modeli, recimo, poznati su upravo po toj spektakularnoj prikazu fotki.

Računala  imaju veći ekrani, manju gustoću i slabiji kontrast

Kad prijeđemo na računala – tu je priča drugačija. Većina monitora i dalje je na 1080p rezoluciji (1920×1080), ali na 24-inčnom monitoru to daje samo 92 PPI. Dakle, gustoća piksela je mnogo manja, što znači da se pikseli lakše uočavaju, detalji se gube. Osim toga, računala još većinom koriste LCD zaslone (IPS, TN, VA paneli). Ti ekrani nemaju kontrast ni crne tonove kakve nudi OLED. Crna nikad nije prava crna, tamni dijelovi na fotkama izgledaju isprano, a boje su manje živahne.

Sustavi upravljanja bojama

Na mobitelu imamo  sve za ljepotu i vizualni “wow”. Proizvođači mobitela jako puno pažnje posvećuju prikazu boja. Ne ciljaju uvijek na realističnost – cilj je da fotke izgledaju ljepše i da budu privlačne za društvene mreže. Primjer: neki mobiteli pojačavaju plavu i zelenu na pejzažima – nebo izgleda plavlje, trava zelenija. I super izgleda na prvi pogled! Ali… to često odskače od realnosti. Svaka marka ima svoj stil – fotka snimljena iPhoneom i Huaweijem može izgledati potpuno drugačije, iako su snimane na istom mjestu u isto vrijeme.

Na računalu je preciznost prije svega

S druge strane, na računalu, sustav upravljanja bojama je dizajniran za profesionalce. Cilj je maksimalna točnost boja – što vidiš na ekranu, to mora odgovarati stvarnosti, bez umjetnog “uljepšavanja”. Windows koristi WCS (Windows Color System), profesionalni alati poput Photoshopa koriste ICC profile i različite prostore boja (sRGB, AdobeRGB itd.) za precizno podešavanje. Zato, kad fotke prenesemo na računalo – gdje sve mora biti točno – boje koje su bile optimizirane za dojam na mobitelu odjednom mogu izgledati “čudno”, žućkasto, crvenkasto ili čak isprano.

Algoritmi optimizacije slike- AI spašava stvar (i uljepšava)

Mobiteli, zbog fizičkih ograničenja kamera, moraju koristiti puno pametnih trikova. Kroz AI optimizacije, višestruko snimanje kadrova, smanjenje šuma i prepoznavanje scena, mobiteli “dotjeruju” fotke već u trenutku snimanja. Primjer noćne fotke. Mobitel snimi više kadrova, spoji ih, pojača svjetlinu, smanji šum – i bam, imamo savršeno čistu noćnu sliku! Isto tako, mobiteli uljepšavaju portrete – glađenje kože, isticanje očiju, izoštravanje crta lica… Rezultat je fotka koja na mobitelu izgleda čudesno.

Na računalu istina izlazi na vidjelo

Ali kad takve optimizirane fotke dođu na računalo, gdje su detalji i nedostaci vidljiviji – tu se vidi sve ono što je bilo “skriveno”. Pretjerano glađenje kože izgleda plastično, boje postaju prenabrijane i nenaturalne, a svi oni “WOW efekti” koje je mobitel automatski ubacio – sad izgledaju napadno.

Profesionalne kamere, s druge strane, snimaju realnije fotke bez toliko algoritamske obrade, pa na bilo kojem uređaju izgledaju prirodnije.

Prijenos i pohrana datoteka

Način na koji prebacujemo fotke s mobitela na računalo također igra ulogu. Bluetooth, Wi-Fi, pa čak i neke aplikacije (tipa WeChat) često automatski komprimiraju slike kako bi ubrzali prijenos. A to znači – gubitak kvalitete! Osim toga, tijekom prijenosa može doći do pretvorbe formata (npr. iz HEIC ili JPEG u PNG), što dodatno utječe na kvalitetu slike ako nije odrađeno pažljivo.
Zato se ponekad događa da fotka izgleda lošije nakon prebacivanja – a nije ni do zaslona, ni do boja, nego do načina prijenosa.

Zaključak

Sve ove stvari zajedno utječu na to zašto fotke koje izgledaju fantastično na mobitelu često razočaraju kad ih pogledamo na računalu. Ali za prosječnog korisnika – nema brige. Većina nas fotke gleda i dijeli direktno s mobitela i ta mala razlika u prikazu nije toliki probl Ali, za one koji se bave fotografijom ozbiljnije, razlika je itekako važna. Ako kamere mobitela nastave napredovati i približe se razini profesionalnih alata, mogli bismo vidjeti pravu revoluciju – gdje mobiteli postaju ozbiljni alati za kreativce, a ne samo “zabavne kamere”.

Bez sumnje, budućnost mobilne fotografije izgleda uzbudljivo!