Ima dosta onih koji se sa nostalgijom sjećaju dana kada su Voodoo2 kartice
bile "ono pravo" i kada su 3D igre još realno bile u svojim povojima.
Tada je postojala samo jedna stvar bolja od Voodooa2 – dvije Voodoo2 kartice
spojene preko SLI veze. Stvari su se nakon toga zakomplicirale (bankrot 3Dfx-a,
itd.) i činilo se da je sa SLI tehnologijom gotovo jednom za svagda. No prelazak
na PCI Express sabirnicu omogućio je tvrtki NVIDIA da oživi cijelu stvar i eto
nas sa testom novog SLI-a. Tako smo usporedili GeForce 6800Ultra, 6800GT i 6600GT
SLI rad sa performansama koje nude iste kartice kada rade u solo modu, a tu
su i rezultati trenutno najbrže grafičke kartice – ATi Radeonke X850XT PE.

Prije nego što pređemo na testove performansi mislimo da bi bio red malo objasniti
kako SLI (Scalable Link Interface) radi i što je sve potrebno da bi ste ga "ostvarili"
na svom stroju. SLI se sam po sebi bazira na jednostavnom principu simetričkog
opterećenja grafičkih kartica – što znači da se arhitektura oslanja na to da
će obadvije kartice biti identično opterećene u svakom datom trenutku. Zbog
toga je nemoguće npr. u SLI vrtiti jednu 6800GT i jednu 6600GT PCIe karticu
– različiti taktovi, GPU-i ili broj pipelinea jednostavno nisu prihvatljivi.
Teoretski gledano bilo bi moguće razviti i tehnologiju koja bi omogućavala da
vrtite sasvim različite kartice, no razvijanje tako nečeg bi (blago rečeno)
bila noćna mora.

 

SLI

Normalno, prva stvar bez koje se ne može ostvariti SLI je odgovarajuća platforma.
Trenutno na tržištu postoji samo jedan čipset koji podržava SLI – nForce4 SLI.
Prije pojave ovog čipseta na tržištu tehnički lošije potkovani novinari špekulirali
su da će nForce4 SLI imati skoro 40-ak PCIe linija jer su očekivali da će za
SLI radi biti potrebne dva puna PCIe x16 "utora". Oni koji su malo
više razmišljali i bili bolje upoznati sa specifikacijama nekih nadolazećih
workstation platformi iz Intela, očekivali su pak da će SLI po potrebi PCIe
x16 utore "lomiti" na x8. Drugim riječima iako na nForce4 SLI pločama
postoje dva x16 utora onoga trenutka kada u njih stavimo dvije grafičke kartice
svaki od njih postaje x8. Samim tim se lijepo uštedi na dizajnu jer je dovoljan
uobičajen broj PCIe linija. Istina da tu dolazi do gubitka u propusnosti sabirnice,
no on ne utječe na performanse u toj mjeri da bi se mogao smatrati bitnim. Mi
smo za potrebe ovog testa koristili ASUS A8N-SLI Deluxe ploču koja je stigla
iz MSAN-a koju nećemo posebno opisivati jer
se ovdje bavimo SLI grafikom a ne pločama. Ono što treba reći jest to da ova
ploča još pati od dosta dječjih bolesti i bugova i trenutno nije baš
za preporučiti. Trenutno je SLI podržan samo za Athlon 64 procesore no pitanje
je vremena kada će i Intelaši dobiti svoje – NVIDIA je prije par mjeseci najavila
svoj prvi P4 čipset – nForce5.

ASUS A8N-SLI Deluxe

Ključna stvar da bi SLI funkcionirao jest da obadvije kartice dobiju iste vertex
podatke. Stvar radi tako da CPU proslijedi sve potrebne podatke primarnoj grafičkoj
kartici a ona onda dalje radi forwarding na sekundarnu putem NVIDIA
video bridgea. Ovaj bridge direktno spaja oba GPU-a i o njemu se ne
zna baš puno – NVIDIA je tu dosta tajnovita. Ono što se zna jest da je njegova
propusnost oko 10GB/s. Ista vrst komunikacije se može ostvariti i putem PCIe
sabirnice no jasno je da bi to dosta koštalo u vidu bandwidtha i pogoršalo
latencije. Ipak i to rješenje nije nezanimljivo – kao što smo vidjeli proteklih
tjedana dosta je proizvođača najavilo ploče koje podržavaju dvije grafičke kartice
a ne podržavaju SLI.

Logično je da u cijeloj priči driver obavlja bitan dio posla. Driver je taj
koji odlučuje kojom će se metodom rendati slika a kada to obavi je
upravo driver taj koji odlučuje kako će raspodijeliti workload između dva GPU-a.
NVIDIA SLI podržava dva načina rendanja – Alternate Frame Rendering
(AFR) i Split Frame Rendering (SFR). Sama imena ovih metoda govore o čemu se
radi – Alternate Frame Rendering znači da će pojedini GPU rendati svaki
drugi frame, dok Split Frame Rendering znači da će "polovina" svakog
framea biti na rendana na različitom GPU-u. Driver ne odlučuje
koju će metodu koristiti kako mu dođe već na bazi prepoznavanja igara – NVIDIA
je navodno za potrebe SLI-a izprofajlirala oko 100 glavnih igara na
bazi njihovog ponašanja. Ukoliko neki naslov nije u "bazi" onda će
driver po defaultu odabrati AFR način – ukoliko se ne radi o naslovu koji veže
više frameova u nizu. Takvih naslova nema puno no postoje – radi se
o onim naslovima koji alpha blendaju dva framea u jedan kako bi ostvarili
slow motion efekte.

Dobitak u performansama kada se koristi AFR će u prosjeku biti veći nego kada
se koristi SFR jer tu nije potrebno raditi nikakvu odluku o tome kako opteretiti
pojedini GPU. SFR je kompliciranija biljka jer nije lako točno odrediti koliki
postotak kojeg ekrana treba odraditi koja kartica. Da bi efikasnost bila što
bolja driver u sebi drži tablicu prethodnih opterećenja pojedinog GPU-a i na
bazi nje donosi odluke za naredne frameove. Ovakav princip je sličan
branch predictionu na procesorima i normalno da nije baš točan – velike
promjene u vrsti scena između frameova će tako sa sobom donijeti pad
performansi. Općenito SLI sa sobom donosi određeni nivo overheada tako
da je logično da dvije kartice spojene putem SLI-a nikako ne mogu sa sobom donijeti
rast performansi od 100% – dapače u nižim, manje zahtjevnim rezolucijama moguć
je i mali pad performansi. Uz to ne treba zaboraviti da je u sistemu i dalje
samo jedan CPU koji može biti itekako veliko usko grlo u naslovima, pogotovo
onim sa naprednom fizikom. Zbog toga ne očekujemo da će SLI performanse na Intel
procesorima biti ravnopravne onima kada se koriste Athlon 64 procesori.