Kako smo još u rujnu prošle godine izvještavali sa IDF-a, Sandy Bridge je nova i vrlo bitna arhitektura kojom Intel ulazi u tzv. Smart fazu računalstva. Između ostalog to podrazumjeva približavanje računala, ili u ovom slučaju procesora kreiranju sve prisutnijeg i očito sve važnijeg medijskog sadržaja. Sandy Bridge je procesorska arhitektura koja u potpunosti integrira grafiku sa centralnim procesorom, ali i prva arhitektura koja donosi integrirani sklop za ubrzanje baratanja multimedijalnim sadržajima. Integrirano grafičko rješenje je napredovalo i znatno je moćnije od onoga iz prethodne generacije. Uz to, kod ovih je procesora prvi puta grafička jezgra uhvatila korak u proizvodnom procesu sa CPU-om, pa je zajednički proizvodni proces 32 nanometarski. Integrirani media transcoder je dio "Visibly Smart" rješenja koje donosi procesiranje media sadržaja, Stereoscopic 3D Blu-Ray tehnologiju, povećanje kvalitete slike, WiDi (Wireless Display) tehnologiju, mainstream 3D igranje i Advanced Vector Extensions (AVX) tehnologiju. Na ovome je procesoru po prvi puta zajedno radilo više razvojnih timova koji su se susreli sa dosta izazova, ali i prilika za zajedničko rješavanje problema s obzirom da su sada po prvi puta radili ispod istoga krova. Sandy Bridge su tako zajednički razvili tim iz Izraela koji je i do sada radio na procesorima Core arhitekture, te Kalifornijski tim za grafiku.

Intel će ovaj tjedan na Las Vegaškom CES-u predstaviti čak 29 procesora baziranih na Sandy Bridge arhitektri, namijenjenih mobilnom i desktop tržištu. U mobilnom segmentu tako će titulu najmoćnijeg nositi jedan Extreme Edition model – i7-2920XM. Mobilnu Core i7 liniju činit će devet procesora – i7-2820QM, i7-2720QM, i7-2630QM, 2635QM, i7-2620M,i7-2649M, i7-2629M (LV) , i7-2657M i i7-2617M (ULV). Mobilnu Core i5 liniju činiti će šest novih procesora – i5-2540M, i5-2520M, i5-2410M, i5-2537M (ULV), a core i3 će biti samo jedan – i3-2310M. Prijenosnici na SandyBridge arhitekturi opremati će se sa pet mobilnih čipseta – QS67, QM67, HM67, HM65, UM67, te četiri nove bežične opcije – Intel Centrino Advanced-N + WiMAX6150, Advanced-N 6230, Advanced-N 6205 i Wireless-N 1030.

Ono čemu ćemo se danas više posvetiti jesu desktop procesori i desktop čipseti. Kao što vidimo po roadmapu Sandy Bridge procesori zamjenjuju Core i3, i5 i i7 procesore Clarkdale serije, što znači kako ulaze u niži, srednji i vrlo mali dio visokog segmenta tržišta. U najvišem će još neko vrijeme vladati Bloomfield i Lynnfield procesori na X58 čipsetu i trokanalnoj memoriji. Sandy Bridge desktop Core i7 liniju činiti će tri procesora – i7-2600K, i7-2600S, i7-2600, desktop Core i5 liniju njih osam – i5-2500K, i5-2500S, i5-2500T, i5-2500, i5-2400, i5-2400S, i5-2390T, i5-2300, a Core i3 liniju tri – i3-2120, i3-2100, i3-2100T. Razlike između i7, i5 i i3 desktop procesora svode se i na broj fizičkih, tj. logičkih jezgri, količini L3 (ili laste level cache) memorije te u činjenici imaju li integriranu jaču ili slabiju grafičku jezgru, dok je svima zajedničko LGA1155 ležište. Kao što primjećujete novi procesori imaju tri različita sufiksa u svom nazivu – K, S i T. K modeli baš kao i kod Clarkdalea označavaju procesore sa otključanim množiteljima jezgri, dok S i T označavaju modele nižeg TDP-a. Pripadajući im čipseti nose nazive P67, H67, Q65, Q67 i B65. P i H serije namijenjene "consumer" tržištu dok je Q namijenjen Corporate, a B small bussines tržištu.

Sandy Bridge je posljednji Tock u Tick-Tock fazi koju Intel koristi još od Penryna. Drugim riječima, proizvodni proces je ostao isti kao i u prethodnoj generaciji procesora, a promijenjena je arhitektura. Najveće novosti arhitekture su potpuna integracija grafičkog procesora, zatim zasebnog media transkodera uz jezgru CPU-a te PCIe sučelja. Ovakva je integracija zahtjevala i drugačiji pristup u izradi pa je Intel tako koristio Ring Bus arhitekturu koja dozvoljava skalabilnost (jednostavno dodavanje ali i uklanjanje elemenata) te omogućava pristup LLC (last level cache) priručnoj memoriji kako procesoru, tako grafičkoj jezgri. Kako sami priznaju, korištenje ove tehnologije im se pokazalo kao pun pogodak i silicij je ispao bolji od očekivanja. Kao najvažniji dio posla se pokazala implementacija AVX-a (Advanced vector extension), optimizacija shadera za media sadržaj, ugradnja visoko paraleliziranog media transkodera, te dozvoljvanje pristupa LLC-u grafici i implementacija Turbo-a u grafiku. Sandy Bridge donosi i integrirano sučelje za Display Port, PECI sučelje te naravno sučelje za PCH. Memorijski kontroler je dvokanalni s podrškom za DDR3 memoriju brzine 1333MHz.

Smanjenjem proizvodnog procesa u prethodnoj generaciji te potpunom integracijom u ovoj, nastao je kompleksan procesor orijentiran ka povećanju preformansi u odnosu na prethodnu seriju, smanjenju potrošnje električne energije, multimedijalnim mogućnostima i grafičkim mogućnostima kakve ni jedan Intelov procesor do sada nije imao. Sandy Bridge procesori su napravljeni u 32 nm proizvodnom procesu , a sadrže točno 995,126,547 tranzistora. Ta gotovo jedna milijarda tranzistora stišće se na površini jezgre od 214 kvadratnih milimetara. Koliko je Sandy Bridge zapravo kompleksan procesor vidimo ako se prisjetimo da je Clarkdale imao 383 milijuna tranzistora na površini od 81 kvadratni milimetar za CPU, te 177 milijuna tranzistora na površini od 114 kvadratnih milimetara za GPU. Sandy Bridge procesori imaju maksimalno četiri fizičke procesorske jezgre, tj. maksimalno osam logičkih korištenjem HyperThreading tehnologije. Donose arhitekturu priručne memorije u prva dva stupnja sličnu prethodnim serijama. L1 (8-way) se memorija dijeli na instrukcijsku i podatkovnu a svake ima točno 32KB po logičkoj jezgri. L2 (8-way) priručne memorije pak ima 256KB po jednoj logičkoj jezgri. Posljednja L3 memorija je djeljiva između procesorskih jezgri i grafičke jezgre te je u ovisnosti o modelu procesora ima je 8MB (16-way), 6MB (12-way) ili 3MB (8-way). Memorijski je kontroler istovjetan na svim modelima, a podržava dvokanalnu DDR3 memoriju brzine do 1333MHz (otključani K modeli imaju množitelje memorije do 21.33x).

Grafička jedinica četvrte generacije Unified Shader arhitekture je u odnosu na prošlu generaciju doživjela značajne promjene. Dostupne su dvije verzije grafike – HD Graphics 2000 i 3000. U 3000 verziji je zadržan isti broj izvršnih jedinica kao i kod Clarkdaleove grafike no one sada donose dvostruko veću propusnost. HD 2000 ima ukupno 6 izvršnih jedinica, dok ih HD 3000 donosi 12. Maksimalna brzina HD 2000 grafičke jezgre je 1100MHz, a HD 3000 1350MHz. Ove vrijednosti nisu i krajnje jer ih je moguće i ručno podesiti u odnosu prema potrebama. Grafička jezgra radi na odvojenom Power Planu od centralnog procesora što joj omogućuje rad na neovisnoj vrijednosti napona. Podržani API je DX10.1 (SM 4.1), a dodana je i Open GL 3.0 podrška. Intel tvrdi kako oba grafička rješenja dozvoljavaju solidan mainstream gaming (ma što on bio).

Povećanje performansi procesora i grafičke jezgre postignuto je i unaprijeđenjem Turbo tehnologije koja je sada ušla u fazu 2 i radi na ponešto drugačijem principu. Turbo se način rada (podizanje množitelja do određene razine u svrhu povećanja takta procesora ili grafičke kartice), sada naizmjence izmjenjuje između grafike i CPU-a. Ne mogu dakle oba istovremeno raditi u Turbo modu, a on nije limitiran TDP-om nego samom temperaturom čipa. Sve dok procesor radi u određenom temperaturnom režimu Turbo podiže takt procesora ili grafike i preko standardno određene Turbo frekvencije. Jasno je kako će dobar hladnjak ovdje biti vrlo bitan, no treba znati kako su vremena djelovanja tog Overdrive Turba vrlo malena – riječ je naime o svega nekoliko sekundi takvog rada, prije nego procesoru poraste temperatura.